Vlakom Zagreb - Knin po najbolju fotku

(glazbena podloga ovog posta)
Lipanj je zbog tog vikenda zapravo bio posebno poseban. Neke stvari si čovjek jednostavno treba dopustiti. Dopustiti da obuče djevojačku majicu, da si okači šešir sreće i da sjedne na vlak. Na vlak za Knin. Da ne zna kako i što objasniti nekim tamo ljubopitljivim ljudima zašto ide u Knin. Čovjek si treba dopustiti disati, udahnuti, izdahnuti i ponoviti sve to kada želi.

Novi ljudi u životu
Ljudi u našim životima ostaju kad imaju razloga ostati. Ne moraš ih viđati redovito. Čak ne morate biti u istom gradu. Oni ostaju. Kao što će ostati ovi koje sam upoznala dvadeset i trećeg u mjesecu lipnju u selu Riđane.
Neke pamtimo po djelima, neke po tome kako drže ruke u džepovima, a neke po mirnim i staloženim rečenicama. Tako ću ja pamtiti.
Uistinu je teško ostati ravnodušan pred ambicijama ljudi koji te okružuju i tako jasnim pogledima na budućnost. Samo gledaš i pokušavaš taj sjaj iz njihovih očiju ukrasti na trenutak i ugraditi u svoje. Jer njihov sjaji bolje i ljepše. Tako se čini. A tvoj, kao da je malo izgubio sjaj.
(nova neka glazba)

Fotografija
Čini se da je ova radionica pokazala da je to jedna od mojih strasti koja se zadržala najduže od svih. Naravno, uz ovaj blog. Sviranje violine. Pisanje. Čitanje. Druženje. Uza sve što radim. Ali fotografija i život koji ona zaustavlja je nešto što najsretnije pobjeđuje sve moje borbe u tim mojim unutarnjim borbama. Jer postalo je nekako važno da se svaki trenutak zaustavi i da ga pamtim, i znam, i da traje. Kao ta fotografija.
I zato fotografiranje. I zato radionica Sonje Lazukić. I Dejana. Baš tamo negdje u Kninu, u selu Riđane.

Znanja
Naučila sam puno, o fotografiji, o željama, o snovima, o tome kako da ideš naprijed i ne staneš. Bez obzira gdje živiš, kako živiš, koliko ti je godina i koliko si slab. Ili jak. Naučila sam sve te stvari od predavača i od polaznika.
Od Jelene.
Od bake Milice.

Naravno, učila sam kako stilizirati, fotografirati, obrađivati fotografiju, i kako biti sretan s onim što napraviš. Jednostavno ponekad moraš biti sretan. Nađeš razlog. Nije teško.

Što dalje...
Učiti dalje. Ne zaustavljati se u želji da učimo. Učiti ono što smo oduvijek željeli naučiti.
Učiti s ljudima koje prvi put vidimo. Koji niti ne znaju da se poznajemo preko nekih drugih ljudi. Učiti se smijati, pjevati na sav glas na zadnjem sjedalu auta s ljudima. Falšati. Posebno falšati.
I smijati se tome.

Hvala svima još jednom Sonji, Dejanu - a ne Deanu :), Jeleni, Ivani, Nedi, Ani, Simoni) na divnom vikendu, koji ću pamtiti dugo. Dugo.
A, posebno će pamtiti one.
Moje fotografije.

The Cool Hotel Guide

Volim već dugo vremena hotele, boraviti u njima, gledati ih u časopisima, na internetu ili pak na Instagramu. Oni mi nude jedinstvenu mogućnost da se na nekoliko dana preselim iz svog života u neki drugi. Biram(o) ih pomno i strpljivo prije nego otputujemo jer je ponekad teško pomiriti svoje želje sa svojim mogućnostima.

Iako kažu da hotelska soba nije toliko važna, kao niti hotel jer ako otputuješ, samo ćeš odspavati u njoj, pa je svejedno gdje si, ja se baš nekako i ne slažem.

Hoteli u kojima smo bili, a imali su neki sadržaj su nam bili itekako sastavni dio putovanja. Jutarnje buđenje uz brzu kavicu na terasi, zapisivanje nekoliko misli u blokić dok se sunčam na terasi ili pak lijepi erker s kojeg promatram život tog nekog grada, su mi itekako postali bitni.

Ph. Oysters.com

I zato ja, biram, dugo i pomno, slažem kadrove tog mjesta koje će nam biti dom nekoliko dana u glavi i zamišljam da je potpuno drugačije od svega što smo do sada vidjeli.

Ph. TripAdviser

Stoga sam i krenula s Instragram profilom: thecoolhotel_guide gdje postam neobične hotele u kojima sam bila ili u koje želim ići u suradnji s Instagram zajednicom ili nakon pretraživanja po internetu.

Ako imate kakvu preporuku ili se upravo nalazite u tom nekom super cool hotelu, dodajte #thecoolhotel ili #thecoolhotel_guide kako bih mogla podijeliti fotku na Instagramu i saznala za to neko vaše divno mjesto u svijetu hotela.