Stockholmska kava ili o jutru

"Ikigai se katkad izražavao kao "razlog da ujutro ustanete". To je ono što vam neprestano pruža motivaciju za život, a mogli bismo reći i da vam daje životni apetit zbog kojeg sa žarom dočekujete svaki novi dan." (Ken Mogi, Ikigai)

Možda najteži dio dana, mnogima od nas. Jutro. Dizanje. Spremanje na posao. Spremanje za dan i ono što on nudi. I kad nismo na poslu, nego lutamo nekim gradom, jutro je uvijek prepuno planova i činjenicom da treba iskoristiti svaki trenutak proveden u tom gradu. Čak kad ovako pišem, zvuči pomalo stresno. Stoga, mi doma (i bilo gdje drugdje) imamo uvijek isto pravilo. 

Kava. 

(klik za zvuk)

Mi s jutrom imamo neki odnos. Vezu. Razumijevanje. 

I u tim nekim gradovima. Znam da nismo jedini i zato pišem. Naš ikigai nekog, bilokojeg dana je vrijeme za i uz kavu kao početak nečeg novog. Kao slaganja misli u neku cjelinu. Kao mali ritual za velike stvari. 

Stockholm u svojoj srži poznaje riječ ikigai, to je vidljivo baš odmah. U prvoj šetnji gradom. Možda ju nekako drugačije zovu, ali prema onome što sam vidjela tamo, sigurna sam da znaju. No, znam i da to sretno vrijeme i put k sretnom životu grade kroz neke male, a opet jako važne stvari. O tome bih ponešto napisala.

Iako nije istoznačnica ikigaiju, drago mi je da smo se upoznali s još jednim konceptom jedne zemlje i prepustili se tome. Na svoj način. Šveđani to zovu fika. Fika  je socijalni fenomen za kvalitetno provedeno vrijeme uz kavu (čaj, sok...) i slasticu. Može biti s obitelji, prijateljima, kolegama ili nekim koga želite upoznati. I može se dogoditi u bilo koje doba dana. Fiku baš lako prepoznajete po kafićima Stockholma i ne opirete joj se. Jer, zašto se opirati nečemu što ima toliko smisla i što je dio ikigai filozofije, filozofije za sretan život i pronalaženje životne svrhe koja je tako privlačna i koju želite u svom životu. Ili, bolje reći, čisto da vas ne uvučem u sve ovo :), moje filozofije.

Naša prva prava stockholmska kava je bila u Café Pascalu. Iako nije lako naći specialty coffee u ovom gradu, tamo smo pronašli ono što smo tražili. Šveđani uglavnom piju filter kavu i stoga ova coffee scena nije toliko razvijena kao možda u nekim drugim svjetskim gradovima. No, kako bilo, i ovaj grad ima ponešto za svakoga. I za nas, isto. Pa tako i odličnu kavu i mjesto za kavu.

Pascal je kvartovski kafić u kojem se apsolutno vidim kako pišem nešto. Jer živjeti od pisanja je san svakog studenta književnosti, barem jednom u životu. Školske sastavke smo ispisali kada je za to bilo vrijeme, sada smo spremni za veće stvari. I to sada kada nismo više studenti.

Vidim kako fotkam ovdje, smišljam, planiram i upijam. Upijam pa pišem o tome. Ili upijam pa odlazim sretna tamo negdje.

Kafić u kojem naprosto ne radim ništa, osim što, naravno, pijem kavu i gledam neki drugi život kako se događa ispred mojih očiju. Na raznim jezicima. I ono što je divno, apsolutno razumljivim svima. Pričaju o životu i žele ispričati život. Ti neki jezici. 

A ja razumijem i još potvrdno kimam glavom.

U Pascal ulazite s prijateljima, bebama, sami, s psima... nema restrikcija i svi se izvrsno slažu. U takvim kafićima jednostavno znate da je lijepo biti dio njihovog jutra i da jutro ima smisla u svakom pogledu. Čak i jako rano. 

I znam već da svi imamo svoj Cafe Pascal, i svi imamo svoje neko mjesto koje smo vezali za svoj život, koje budi uspomene ili koje daje razlog da ustanemo ujutro. 

I znam da razlog da ustanete ujutro i pronađete svoj ikigai (ili ga već imate) možda nije kava, no, možda, kažem, možda, jutro daje kretanje vašem životu u smjeru koji ima smisao i o kojem ćete aktivno razmišljati.
I zato ovaj post, i zato toliko riječi na jednom mjestu, o kavi, jutru i smislu. I, Stockholmu, da preciziramo.

Jutra koja imamo kroz život su jedina u životu. Nema drugih. 

Pronaći drive svog života  ne treba biti kada već sve o životu znamo. Neka bude nešto ranije. 

Možda baš danas. 

U vašem Pascalu i kod vašeg Pascala.

U dijalogu s jednim gradom. Stockholm.

(glazba) Kada smo sletjeli na aerodrom, imala sam osjećaj da sam u nekom filmu, da svira muzika, neka značajna, koja, onako, naježi sve gledatelje, i da kamera polako snima nas dvoje. Usporeno. Moj okret glave, kosu i onda osmijeh. Osmijeh u očima, naravno. Pa onda osmijeh gdje inače i jest.
I da snima njega. Sretnog. I da se zaustavlja, onako značajno, kada se primimo za ruke.

Ovo putovanje je mirisalo. Imalo je svoje pjesme. Mjesta i zgrade, prozore i film u mojoj glavi. Sva moja putovanja su neki moj film. Ovaj je bio tako krasno snimljen. Od početka. Do kraja. Mi. Naši prekrasni prijatelji. I cijeli Stockholm.

Za Stockholm sam se pripremala neko vrijeme. Vi već znate da se ja pripremam tako da tražim mjesta za kavu.  Gledala sam i izbor muzeja. Nisam gledala top restorane. Gledala sam top mjesta u gledalištu za predstavu koju je nudio ovaj grad. Prikazivala je ta predstava grad onakvim kakav jest. Raskopan, gdjegdje zaleđenog mora, a nevjerojatno lijep, širokih sporednih ulica, s lijepim ljudima, s velikim obećanjima da nudi lijepo provedeno vrijeme. Sjajno se ponašao taj grad na sceni. Pozirao s nevjerojatnom lakoćom ne znajući što znači pretenciozan, nakićen i neumjeren. A mi smo imali najbolje karte za tu predstavu.

Nevjerojatno mi je bilo pitanje koje sam postavila sama sebi prije leta u sretne trenutke. Pitala sam se, a što ako mi se grad ne svidi. Što ako se ja njemu ne svidim. Što ako uopće ne raspoznaje dan i što ako su lijepi domovi ovog grada samo u časopisima koje listam kad odlučim živjeti u oblacima. Ili ih listam onda kad trebam svijetle misli i toplinu nekih tamo bijelih kamina tih švedskih kuća.

Na kraju mi je zapravo nevjerojatno bilo da zapravo taj isti grad postavlja ista ta pitanja meni. Kakva luda sreća da smo se tako našli.

Ostavljam si neko vrijeme da složim priče o ovom gradu, listu pjesama koje biste slušali da ste ondje, listu emocija koje ćete zasigurno osjetiti ako ste tamo. Ostavljam prostora i za razmišljanje o mogućim frizurama koje nositi u ovome gradu (iako ne vjerujem da postoji loša frizura za ovaj grad), kojim stavom koračati ulicama i kako doći do karata za top mjesto u gledalištu u kojem tako snažno glavnu ulogu ima Grad Stockholm.

Vrijeme je sve što trebam i znam da ćete se zaljubiti. U energiju. U atmosferu.
U mračne ulice sa svjetiljkama u prozorima ljudi za koje vjerujete da su sretni.
Jer tako je ljepše i svijet je ljepši.